Home / Događanja / Moj pokladni dan

Moj pokladni dan

Volim hranu koju su naše mame i bake spremale. To je prava hrvatska domaća kuhinja spremljena od skromnih namirnica, koje su te vrijedne žene same i uzgajale ili poput moje bake, još uvijek i uzgajaju, te ih pripremale s puno ljubavi i strasti. I sve to bez ikakvih aditiva. Upravo zbog strasti koju imam prema hrani i poštovanja kojeg imam prema namirnicama sam odlučio ispuniti svoj životni poziv i postati chef. No to je pak druga priča. Ovo je priča o hrani i zapravo dopuna članka kojega sam prošle godine napisao za “Dobru Hranu”.

U današnjem modernom svijetu gdje je gotovo sve komercijalizirano, niti fašnik koji mi je toliko srcu drag, nije pošteđen. No hrana koje se tradicionalno veže uz ovo pokladno doba i dalje se koliko toliko odupire komercijalizaciji. Znate za to nisu krive mega korporacije, već sami restorani sa svojom katastrofalnom ponudom. Prije ćete moći pojesti lošu chimichangu  nego li domaću češnjovku, jer češnjovku treba prvo napraviti, a zatim po dimit, dok se sastojci za chimichangu  mogu kupiti.

Što ja pripremam za vrijeme poklada? Pa osobno prema nekoj svojoj tradiciji, za pokladni utorak pripremam hranu koja nije profinjena i elegantna za restorane, ali je zato izvorna i ono najvažnije, napravljena je od sezonskih namirnica. Sve namirnice dolaze iz samoborskoga kraja, jer želim da mi se u hrani osjete sve blagodati ovoga prekrasnoga kraja ili da se poslužim vinskim rječnikom. Želim da se osjeti “terroir” u hrani.

samoborski-fasnik-thumb

izvor slike : http://www.tz-samobor.hr/

Ovako to otprilike izgleda. Doručak započinjem tradicionalno sa zelenim čajem i ukusnim sendvičem od tlačenice, kod nas popularnog naziva “prezvuršt”. No meni, kombinacija gorkastog okusa zelenoga čaja i blago paprene tlačenice je skoro pa savršen početak jutra. Tlačenicu inače doma radim sam jer mi kupovne i nisu baš nešto, a i nikad nisam sto posto siguran što su sve stavili u nju i može se sve i svašta naći u njoj ako se kupuje kod “sumnjivih” mesara.

Volim da mi je tlačenica sočna, dovoljna slana i da ima onaj prepoznatljivi paprenasti okus. Postoji više vrsta tlačenica, no ja najradije radim običnu. Ako ste spretni u izradi kobasica ili još bolje krvavica neće vam ju biti teško napraviti, bitno je samo da su vam sastojci svježi, a recepata na internetu ima sasvim dovoljno.

Do ručka imam vremena pa stignem obaviti shopping i još tome malo “visiti” na omiljenom Twitteru. Ručak nikada ne kompliciram. On mora biti lagan. U biti ručak je nešto što bi nas trebalo napuniti energijom i dati nam snage za ostatak dana. Pripreme za ručak započinjem oko jedanaest sati. U to vrijeme počinjem polagano guliti krumpir za juhu. To je jedna od tradicija koje s kojom me baka upoznala. Naime za njene mladosti nije se baš moglo tako lako priuštiti komad goveđeg ili junećeg mesa za juhu. Pa se stoga za juhu koristio krumpir kao namirnica koja je bila puno dostupnija. Bistru juhu od krumpira volim obogatiti s pastrnjakom, mrkvom i pokojom prokulicom radi okusa, ali i izgleda. Rezance ne koristim jer osim dodatka korjenastog povrća, pokušavam ostati što vjerniji izvornom bakinom receptu.

Jedan od najboljih i najkvalitetnijih komada svinjskog mesa koji me totalno oduševljava je koljenica. Fantastični komad mesa, koji kada kuhate dugo i polako, postane tako mekan i sočan, da je za prste polizati. Uz koljenicu za prilog ide pirjani kiseli kupus kojega su mama i baka kiselile prošle godine i restani krumpir. A ako imate u zalihama malo samoborske muštarde i crnoga vina ili goveđeg temeljca imate i umak.

Jednostavan ručak, zar ne. Prošle sam godine iz Zagorja donio oko dvije kile kukuruznog brašna koje sam dobio na poklon od chefa jednog lokalnog restorana. Klasika, kada se dva chefa nađu zajedno za stolom o čemu drugome mogu pričati nego o hrani. I tako smo popričali i došli na temu pečenja pravog domaćeg kukuruznog kruha gdje mi je chef dao par odličnih savjeta i uputio me kako ispeći savršeni kukuruzni kruh po zagorskoj recepturi. Zahvalan sam mu na savjetima, jer je kruh ispao sjajno.

Maškare su, što znači samo jednu stvar. Krafne, ajme obožavam 🙂 Volim praviti krafne, ali ih još više volim jesti. Kako i kada su točno krafne postale simbolom fašnika ne znam. Morati ću “pronjuškati” malo po knjigama i internetu jer tko god da se prvi dosjetio toga napravio je moj heroj. Kao i svake godine tako i ove pokušavam napraviti što neobičnije, sa što luđim punjenjem.

Dobro, bilo je i klasičnih krafni punjenih pekmezom od marelice. Doduše ne puno jer nisam imao dosta pekmeza. Nisam ga prošle godine stigao napraviti, predugo sam bio na moru. Ove godine napravio sam punjenje na bazi kombinacije badema koju sam dobio iz šibenskoga kraja i kadulje iz maminog vrta. Kombinacija koja daje brutalno dobar okus. Znate svaki put kada uđete u kuhinji nastojite se zabaviti, pomaknuti granice, jer kada se vi dobro osjećate to se prenosi i na vašu hranu. A i zabavno je.

Share the joy
  •  
  •  
  •  
  •  

About Kristijan

Just a heavy metal fan that likes to cook :) chef @centar academia zagreb

Check Also

Academia Danica

Nakon što sam teškog srca napustio Sherry’s o čemu sam pisao u prošlom blog postu …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Bad Behavior has blocked 118 access attempts in the last 7 days.

Moj pokladni dan

by Kristijan time to read: 4 min
0

Powered by <" title="gemišt" rel="follow"> http://www.kutjevo.com/hr/proizvodi/shop.product_details/8/flypage.tpl/23.html